LOGOR „TOPOVSKE ŠUPE“

+100%-

LOGOR „TOPOVSKE ŠUPE“

O nacističkom koncentracionom logoru za Jevreje i Rome iz Banata i Beograda i dalje se malo zna, lokacija je odavno privatizovana a izgradnja memorijalnog centra je i dalje neizvesna.


Na kružnom toku kod Autokomande, na uglu sa Tabanovačkom ulicom, nalazi se ostatak kompleksa izgrađen pre Drugog svetskog rata za potrebe vojske Kraljevine Jugoslavije. U nekim od još uvek postojećih zgrada tokom 1941. godine nemački okupator osnovao jedan od prvih logora za Jevreje i Rome. O istoriji tog logora se još uvek malo zna, parcele na kojima se nalaze te zgrade privatizovane su a investitor je planirao na njihovom mestu da izgradi tržni centar. U cilju onemogućavanja uništenja tih zgrada i njihovog renoviranja, budući da su u jako lošem stanju, Centar za primenjenu istoriju je 2019. pokrenuo projekat „Mapiranje Holokausta: očuvanje logora Topovske šupe“. Danas se situacija mnogo promenila ali je ipak borba za odgovarajuće obeležavanje tog mesta još uvek duga.


Nenapisana istorija jednog logora

Logor je uspostavljen u prvoj polovini avgusta 1941. godine od nemačkih vlasti iz Beograda. Nije poznato ko je doneo tu odluku, da li Vojni zapovednik Srbije ili Gestapo, niti tačno zbog čega. Na osnovu malobrojne arhivske dokumentacije najverodostojnije izgleda da je osnivanje logora vezano direktno za situaciju Jevreja u Banatu. Tu su na inicijativu pripadnika nemačke manjine, koji su odmah nakon aprilskog sloma uspostavili svoju vlast, već osnovani logori za jevrejsko stanovništvo. Željni da se pokažu kao primer u novom nacističkom poretku, ti isti pripadnici nemačke manjine urgirali su proterivanje Jevreja i dakle „čišćenje“ svoje teritorije od tih „nepoželjnih elemenata“. Odlučena je njihova deportacija u Beograd, gde ih je lokalna jevrejska zajednica, već preopterećena plaćanjem visokih kontribucija novim gospodarima, prinudnim radom i segregacijom, trebalo udomiti.


U tom kontekstu je verovatno doneta odluka o osnivanju logora kao mestu gde je trebalo smestiti jevrejski muškarci stigli iz Banata. Bio je to način da se sa jedne strane stave pod nadzor, a sa druge da se bolje organizuje njihova upotreba kao prinudne radnike. Prve grupe zatočenika stigle su polovinom avgusta: bili su Jevreji iz srednjeg i južnog Banata. Septembra te iste godine na redu su bili Jevreji iz severnog Banata i prve grupe iz Beograda. Oktobra meseca deportovani su u Topovske šupe svi preostali muški Jevreji iz Beograda, osim onih koji su se nalazili u Jevrejskoj bolnici i rukovodstvo jevrejske zajednice koje je imalo zadatak, između ostalog, da logor snabdeva namirnicama. Na kraju tog istog meseca, na redu su bili Romi.


O životu u logoru postoje malobrojna svedočanstva. Uslovi su bili veoma teški, nije bilo dovoljno mesta za sve i hranu su obezbeđivale same porodice zatočenika ili rukovodstvo jevrejske zajednice. Zatočenici su svaki dan radili van logora uglavnom na sanaciji grada od štete prouzrokovane aprilskim bombardovanjem. Ti radovi su vršeni uglavnom na osnovu nemačkih prioriteta a koordinisala ih je opština grada Beograda, koja je samim tim bila saučesnik robovske eksploatacije jevrejske radne snage. Od sredine septembra, nakon što su nemačke vlasti uvele kvotu po kojoj je trebalo da se strelja 100 talaca, prvenstveno Jevreja i komunista, za svakog ubijenog Nemca i 50 za svakog ranjenog, logor Topovske šupe postaje rezervoar za taoce. Jevreji su maltene svakodnevno odvođeni zvanično na rad van Beograda, a u stvari na stratišta u Jabuci, Jajincima, Rakovici, Deliblatskoj peščari. Srpska kolaboracionistička policija, iako nije imala direktan upliv u funkcionisanje logora, vodila je evidenciju o odvođenima, tako što su na poleđini njihovih ličnih kartona pisali „LS“ odnosno „logor streljan“. Masovne egzekucije naređivale su nemačke vlasti u Beogradu a izvršavali vojnici Vermahta. Sličnu sudbinu su imali i Romi. Jedina razlika je u tome da su oni u logoru ostali tek nekoliko dana i odmah streljani. Po procenama, kroz logor je prošlo oko 5.000 Jevreja i oko 1.500 Roma, a osim retkih izuzetaka, svi su streljani.


U godinama posle rata, lokacija je potpuno zaboravljena. Jugoslovenska vojska je preuzela kontrolu nad njom, a kasnije osnovana je firma Autokomanda. Istoriografija, koja je u tadašnjoj Jugoslaviji relativno kasno počela da se bavi Holokaustom, fokus je stavila uglavnom na logor na Sajmištu. Do 2019. godine, o Topovskim šupama napisan je samo jedan članak, dok se one pominju često u drugim publikacijama o Sajmištu ali samo kao uvod u masovno ubijanje jevrejskih žena i dece, nikad kao specifičan aspekt Holokausta u Srbiji i Evropi.

 

 

Izvor: SJO/koreni.rs

Foto: SJO/koreni.rs