Značajno unapređena zakonska rešenja

+100%-

NAŠ INTERVJU: IVAN BOŠNJAK, DRŽAVNI SEKRETAR MINISTARSTVA DRŽAVNE UPRAVE I LOKALNE SAMOUPRAVE

 

Zaštita prava nacionalnih manjina je od posebnog značaja za svaku državu. Naša država ulaže velike napore u ovu oblast, a poseban akcenat se stavlja da odnose sa susednim zemljama. Ključnu ulogu u tome imaju međuvladine mešovite komisije, odnosno odbori, od kojih su trenutno aktivne tri: sa Hrvatskom, Rumunijom i Mađarskom, kojim kopredsedava naš sagovornik Ivan Bošnjak, državni sekretar Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave. Sa sekretarom Bošnjakom razgovarali smo o rezultatima rada ovih tela, kao i o situaciji u Bošnjačkom nacionalnom vijeću.

 

Međuvladine mešovite komisije za pitanja nacionalnih manjina, koje postoje kao mehanizam kojim se dodatno unapređuju prava manjina u Srbiji i srpske manjine u susednim zemljama, bile su u prošlosti prilično pasivne. Međutim, situacija se poslednjih godina značajno promenila, komisije se redovno sastaju, ima konkretnih rezultata, i Vi lično ste kopredsedavajući u nekim od ovih tela. Da li možete da nam kažete nešto više o radu ovih komisija i najznačajnijim rezultatima koji su proistekli iz ovog pojačanog angažmana u prethodnom periodu?

 

Srbija ima aktivne međuvladine mešovite komisije za pitanja nacionalnih manjina sa tri susedne zemlje: to su Međuvladin mešoviti odbor sa Republikom Hrvatskom, zatim Međuvladina mešovita komisija sa Mađarskom i Međuvladina mešovita komisija sa Rumunijom. Takođe postoji potpisan sporazum i sa Republikom Severnom Makedonijom, mada nikada nije došlo do aktiviranja njenog rada. To je zadatak koji nam praktično predstoji, da se u dogovoru vlada Severne Makedonije i Srbije uspostavi rad i ovog tela.

 

Što se tiče prve tri navedene komisije, u njihovom sazivu su predstavnici republičkih i pokrajinskih organa koji su u svom radu posebno vezani za pitanje manjina – uglavnom predstavnici ministarstava i institucija koje se bave oblastima obrazovanja, kulture i pitanjima religija i verskih zajednica, kao i drugih organizacija i institucija koje se bave specifičnim temama, kao što su, na primer, pitanje restitucije ili medija.

 

U zavisnosti od samog sadržaja sporazuma koji se, donekle, razlikuju u odnosu na ove tri susedne zemlje koje su članice Evropske unije, takvi su i sazivi ovih tela. Pored predstavnika državnih organa sa obe strane, u njima sede i predstavnici manjina – hrvatske, mađarske i rumunske sa srpske strane, odnosno kao predstavnici susednih zemalja sede i predstavnici srpskog naroda koji tamo žive. Sami rezultati su specifični i odnose se, pre svega, na zahteve koje predstavnici manjina postavljaju pred svoje predstavnike vlasti. Mi se u međusobnoj komunikaciji i koordinaciji trudimo da ovim zahtevima pristupamo sa najvećom pažnjom i da, gde je potrebno, prilagodimo ili promenimo propise ili, što je najčešće slučaj, dosledno primenimo postojeća zakonska rešenja. Ono što je možda i najzanimljivije za vaše čitaoce je najava da će uskoro, u skladu sa zaključcima i preporukama koja je naš Međuvladin mešoviti odbor sa Republikom Hrvatskom doneo, biti postavljene dvojezične table na ulazu u naseljena mesta u Hrvatskoj u kojima živi srpska većina. Mislim da će to biti jedno od najvećih dostignuća, pored unapređenja propisa u vezi sa organizacijom nacionalnih veća Srba na lokalu i na županijskom nivou u Hrvatskoj kao i unapređenjem zakonskog okvira i školskih programa koji se tiču onoga što učenici srpske nacionalnosti uče u Republici Hrvatskoj.

 

Kada su u pitanju druge dve susedne zemlje, sa njima, priznaćete, imamo daleko bolje bilateralne i političke odnose rasterećene ovih ključnih i suštinskih pitanja, jer postoji jedna vrsta istorijske distance koja u ovom trenutku mnogo više odgovara bilateralnim odnosima.

 

Sa Rumunijom i rumunskom nacionalnom zajednicom u Srbiji praktično nema većih problema osim pojedinačnih pitanja koja se tiču primene propisa iz oblasti obrazovanja u istočnoj Srbiji kao i mogućnosti informisanja na rumunskom jeziku, koje smo, u dogovoru sa lokalnim vlastima u tom delu Srbije rešili na najpovoljniji način. Ono što će zanimati Srbe u Rumuniji, prema informacijama koje imam u vezi sa najavom prve naredne sedmice Komisije, je, svakako, dalja mogućnost upotrebe srpskog jezika i pisma u svakodnevnom govoru i komunikaciji, zatim pitanje povraćaja određenih dobara i objekata koji su bili značajni za srpsku zajednicu u Rumuniji i dalje umrežavanje i povećanje mogućnosti za negovanje tradicije i kulture kod Srba, kako u zapadnoj Rumuniji,odnosno rumunskom delu Banata, tako i u delu koji je duž Đerdapske klisure.

 

Što se rada Međuvladine mešovite komisije sa Mađarskom tiče, poslednja sednica održana je pre neke tri godine u vreme migrantske krize. Tada su se ukrstile različite teme koje su se ticale pitanja bezbednosti, ali čini nam se da će posle izbora, koji se ove jeseni očekuju za nacionalna veća unutar Mađarske, doći do nove dinamike, odnosno nastavka rada ove Komisije, naravno u najboljem interesu malobrojne srpske zajednice u Mađarskoj.

 

Ono što će biti naš prioritet, kao predstavnika državnih organa Republike Srbije, je da unapredimo specifični položaj pripadnika pojedinih manjina u dogovoru sa susednim zemljama, ali, isto tako, i da povedemo računa o srpskom narodu koji tradicionalno istorijski živi u nama susednim zemljama, o svemu onome što oni zastupaju i traže, kako bi im se olakšao pristup i institucijama Republike Srbije, zašto ne i zahtevima za državljanstvo, i kako bi se pojačali kontakti sa državom maticom.

 

Nakon pauze od skoro 3 godine, tokom 2018. održan je sastanak Međuvladinog mešovitog odbora za nacionalne manjine Srbije i Hrvatske, na kome ste učestvovali kao kopredsedavajući sa srpske strane. Kako biste danas ocenili položaj Srba u Hrvatskoj? Koji su ključni problemi sa kojima ste se suočili kada je u pitanju zaštita njihovih prava? Šta je, po Vama, potrebno uraditi kako bi se rešili problemi koji su u poslednje vreme dodatno aktuelizovani?

 

Mi smo sa Republikom Hrvatskom u ovom formatu održali dve sednice u poslednje dve godine, odnosno ušli smo u ritam redovnog održavanja sednica. Sa naše strane ispostavljeni su određeni zahtevi hrvatske nacionalne manjine. Imali smo veliku podršku i samog predsednika Aleksandra Vučića, koji je, posle svoje posete Zagrebu početkom februara 2018., nastavio da se redovno sreće sa predstavnicima hrvatske manjine i tom dinamikom smo rešavali otvorena pitanja. Ono što, svakako, opterećuje bilateralne odnose sa Republikom Hrvatskom jesu prava Srba u Hrvatskoj, pojačan govor mržnje i istorijski revizionizam koji se u hrvatskoj javnosti sve češće i sve otvorenije čuju u odnosu na Nezavisnu Državu Hrvatsku i njenu tragičnu ulogu koju je odigrala u Drugom svetskom ratu, od 1941. do 1945., kada je prema Srbima praktično sproveden genocid na preko 55 logorskih mesta.

 

Tu je zaostavština poslednjih decenija 20. veka, odnosno neprijatno iskustvo koje smo imali sa Republikom Srpskom Krajinom. Ovaj opterećujući momenat posle 25 godina se dalje pojačava u određeno doba godine, kada se na jednoj strani proslavljaju određeni praznici i takozvane vojničke pobede, bilo da je u pitanju akcija Bljesak ili da je u pitanju akcija Oluja, dok se na drugoj strani, odnosno kod Srba u Hrvatskoj, vrše verski pravoslavni obredi i komemoracije svim stradalima. Danas u Hrvatskoj vrlo malo ili gotovo nikako ne možete u medijima videti predstavnike Srba, osim u političkim previranjima ili kao predmet kritike.

 

Danas u Hrvatskoj teško možete prepoznati onaj značajni doprinos koji su Srbi imali na tim područjima kroz istoriju, u kulturi, privredi, očuvanju tradicije… To se ili ne priznaje ili se pretvara u nekakva dnevna politička previranja koja nikako ne idu u korist našim ljudima koji žive u Hrvatskoj. Ono što je takođe značajno je da su se, zahvaljujući trudu i radu, kako ove komisije, tako i narodnih političkih predstavnika Srba u hrvatskom Saboru i naravno na svim nivoima vlasti, uslovi za život donekle unapredili. Sela, koja su u međuvremenu opustela i gde su se pojedini Srbi vratili, konačno dobijaju sada, u drugoj deceniji 21. veka, električnu energiju i pristojan asfaltni put. To, sa jedne strane, obećava, a sa druge ukazuje koliko je taj položaj težak, uključujući i nemogućnost pronalaska posla unutar javnog sektora i nesprovođenje onoga što u zakonima Republike Hrvatske piše. Ovim pitanjima se vrlo aktivno bavimo, pored prisustva obeležavanju značajnih datuma za srpsku zajednicu, kao što je, na primer, proslava 21 odnosno 22 godine postojanja Zajedničkog veća opština (ZVO) u oblasti Podunavlja, kao i onih datuma koji se tiču prošlosti Srba, odnosno tragičnih momenata koji su se dogodili na prostoru bivše Jugoslavije. Prisustvo predstavnika Republike Srbije na takvim događajima daje mogućnost Srbima da budu aktivniji u svojim zahtevima, ali i nama daje dodatnu energiju da u ovim svakodnevnim poslovima imamo dovoljno snage i istrajnosti da nastavimo da se borimo za realizaciju svega što želimo za naše sunarodnike. Ono čime bih završio, što, svakako, predstavlja pozitivan trend, je pitanje ekonomije. Naime, nasuprot svemu dnevno-političkom i onom što često opterećujuće dešavanja u javnosti, bilo da su to ispadi pojedinih navijačkih grupa ili desničarskih organizacija, ili ikonografija koja se pojavljuje u javnosti, sa druge strane imamo pozitivne pomake koji se tiču ekonomije i saradnje različitih privrednih subjekata, uključujući i zajedničko privlačenje investitora iz trećih zemalja. Zahvaljujući dobrom geografskom položaju, članstvu Hrvatske u Evropskoj uniji i dobrim kontaktima koje Srbija ima u drugim delovima sveta, pojedine firme se opredeljuju da paralelno otvaraju svoje pogone u Srbiji i Hrvatskoj. To je nešto što ukazuje da ćemo ipak imati pozitivan trend u razvoju naših odnosa i mislim da ove pozitivne primere treba što više isticati. Za ono negativno svakako postoje odgovarajuće sankcije. Oba društva se, nesumnjivo, približavaju, bilo da je u pitanju popularna muzika ili da su u pitanju turistički potencijali, gde su sve više prisutni i hrvatski turisti na teritoriji Srbije, otvaranjem različitih avionskih linija ali svih drugih sredstava saobraćaja broj turista na obe strane se povećava, kao i broj onih koji traže posao i nalaze ga u Hrvatskoj. Mislim da to ipak daje nadu da će ovi odnosi u budućnosti biti sve bolji.

 

 

Kao državni sekretar Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave u svakodnevnom u kontaktu sa predstavnicima HNV-a u Srbiji. Da li oni imaju neke zamerke na postojeća zakonska rešenja i šta za njih predstavlja prepreku u ostvarivanju prava iz oblasti za koje je nadležan nacionalni savet?

 

 

Zakonska rešenja su u Srbiji prethodnih godina značajno unapređena. Naše Ministarstvo, odnosno Sektor za manjinska prava i slobode, uz podršku u sva tri ministra u prethodne tri vlade i, rekao bih, i posvećenost čitavog političkog rukovodstva Srbije, uspelo je da značajno reformiše oblast prava manjina. Sve ono na šta je u prethodnom periodu ukazano kao na nedovoljno dobro zakonsko rešenje značajno je unapređeno izmenama i dopunama Zakona o nacionalnim savetima i Zakona o zaštiti prava i sloboda manjina 2018. godine, što je potvrđeno i ocenama od strane naših međunarodnih partnera. A rekao bih i da i predstavnici manjina, uključujući i hrvatsku nacionalnu manjinu, koji su direktno učestvovali u radu radnih tela, mogu biti zadovoljni zakonskim rešenjima. Ono na čemu se danas insistira jeste puna primena pojedinih rešenja kao i preporuka Međuvladinog mešovitog odbora (MMO). Sve što se tiče obrazovanja je u oblasti propisa rešeno, otvoren je pri Univerzitetu u Novom Sadu i Lektorat za hrvatski jezik, i sada je ostalo da se pojedini podzakonski akti prilagode kako bi diploma stečena na nivou Lektorata, odnosno ispita koji se tamo sprovodi za nastavnike, mogla biti u potpunosti prihvaćena i primenjena u obrazovnom sistemu Srbije. Hrvatsko nacionalno vijeće, odnosno Nacionalni savet hrvatske nacionalne manjine, u dogovoru sa predstavnicima Republike Srbije kao matične države, ima nameru da u Subotici otvori vaspitno-obrazovni centar, koji bi obuhvatio decu uzrasta od predškolskog do srednješkolskog doba, i na tome se zajednički radi. Potrebno je dati novu dinamiku radnoj grupi, kako bi se postojeća zakonska rešenja prilagodila potrebama hrvatske nacionalne manjine. Ono čime smo zaista zadovoljni je značajni porast broja upisanih učenika, bez obzira na smanjen ukupan broj dece u osnovnim i srednjim školama. Otvorena je mogućnost da se, u skladu sa svojim željama, deca na hrvatskom obrazuju i u srednjim stručnim školama, kakve su medicinska škola i elektrotehnička škola u Subotici. Ono što nam predstoji jeste i direktna podrška lokalnih samouprava radu nacionalnih saveta i mi smo kao ministarstvo već napisali jednu preporuku da opštine i gradovi u kojima žive pripadnici nacionalnih manjina, uključujući i hrvatsku nacionalnu manjinu, u svojim budžetima za 2020. godinu opredele sredstva za podršku radu nacionalnih saveta u skladu na brojem i nacionalnom strukturom građana na njihovim teritorijama, To je ono na čemu ćemo zajednički raditi u budućnosti.

 

 

Više puta ste isticali kako manjine u Srbiji uživaju visok stepen zaštite prava i da je Srbija lider u regionu kada su u pitanju zakonska rešenja koja se tiču manjina. Da li možete da napravite paralelu između zaštite prava manjina u Srbiji, s jedne strane, i Srba u zemljama u regionu, sa druge?

 

Poznato mi je da srpski narod, pogotovo u zemljama bivše Jugoslavije, ima različita iskustva kroz koja je prošao. Počeću od Slovenije, gde Srbi nisu priznati kao nacionalna manjina, već imaju samo mogućnost da se organizuju u različita udruženja građana koje su najčešće vezana za crkvu i ne baštine nikakvu drugu vrstu zakonske zaštite. Za razliku od njih, Slovenci u Srbiji imaju i svoj nacionalni savet i mogućnost direktnog predstavljanja i u društvenom i u političkom životu. U Hrvatskoj, kao što je poznato, puno toga i dan-danas u odnosu na Srbe nije rešeno, bilo da je u pitanju službena upotreba jezika i pisma, ili mogućnost i vidljivost Srba u medijima. Pojedinačni slučajevi direktnog nasilja govore o tome da se ta prava na neodgovarajući način sprovode, bez obzira što je Hrvatska, u svojoj suštini na neki način – u svom Ustavu – zaokružila upravo pitanje predstavljanja Srba i drugih nacionalnih manjina kroz različite nivoe vlasti. Međutim, ta prava ni do danas nisu u potpunosti primenjena. Tek od izbora 2011. godine sva garantovana mesta bila su popunjena, ali i dalje, u velikom broju slučajeva, na različitim nivoima vlasti, ne postoji puna saradnja sa predstavnicima Srba. Njihova uloga je najčešće svedena ili na oblast prava manjina ili su potpuno isključeni iz donošenja odluka i to je ono što danas Srbima najviše smeta u Hrvatskoj, pored snažnog skretanja u desno i upiranja prstom u srpsku zajednicu kada su u pitanju sva druga problematična pitanja unutar Republike Hrvatske. Poslednjih nekoliko meseci, i Crna Gora predstavlja negativan primer ostvarivanja nacionalnih prava Srba. Oni su unutar crnogorskog zakonskog i ustavnog sistema izostavljeni jer po svom broju prevazilaze procenat stanovništva koji crnogorsko zakonodavstvo prepoznaje kao nacionalnu manjinu. Sa 30 procenata, Srbi predstavljaju jednu ozbiljnu populaciju, a da i ne govorimo o upotrebi srpskog jezika, koji dan danas koristi preko 60 % Crnogoraca. U poslednje vreme, to je nešto što zaista opterećuje naše međusobne odnose. Pokušava se da se napravi paralela sa upotrebom crnogorskog jezika na teritoriji opštine Vrbas, gde od anketiranih stanovnika svega 0,02 procenta koristi crnogorski jezik. Mislim da će u budućnosti zaista biti potrebno puno da se radi, ne samo sa Crnom Gorom, već i sa Republikom Severnom Makedonijom, Albanijom… A što se tiče ostalih suseda, zemalja članica Evropske unije, Bugarske, Rumunije i Mađarske, iskustva su različita. U direktnim kontaktima dobijamo zaista pozitivne signale od predstavnika srpske manjine i mislimo da neke primere uživanja manjinskih prava u ovim zemljama donekle možemo primeniti i kod nas, a gledaćemo zauzvrat da zakonska rešenja koja su u Srbiji doneta budu dobar primer i za naše susedne zemlje, koje su članice Evropske unije.

 

Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave uputilo je 14. avgusta 2019. godine obaveštenje o prestanku mandata članovima Izvršnog odbora Bošnjačkog nacionalnog vijeća nakon razmatranja Inicijative za rešavanje statusa Bošnjaka i regije Sandžak. Koji su naredni koraci kada je ovaj problem u pitanju?

 

Narednih koraka više nema, bar što se tiče Ministarstva, s obzirom na to da smo mi u ovom slučaju u potpunosti primenili zakonska rešenja koja se tiču kako ovlašćenja Ministarstva u odnosu na nacionalne savete tako i postupanja samih nacionalnih saveta. Naime, donošenje inicijative kakvu je Izvršni odbor Bošnjačkog nacionalnog veća (BNV), odnosno Nacionalnog saveta bošnjačke nacionalne manjine u Srbiji „proizveo” predstavlja jedan puki politički pamflet kome nije mesto u radu Izvršnog odbora, a kako se pokazalo, za koji i ne postoji volja unutar nacionalnog saveta da se dalje razmatra. Ono što je bilo važno je da je u međuvremenu, upravo zbog ovakve inicijative, došlo do promene kadrovskog rešenja na čelu Nacionalnog saveta, odnosno dosadašnji predsednik, Esad Džudžo, smenjen je sa mesta jer se nije slagao da takva inicijativa bude deo rada Nacionalnog saveta. Sama inicijativa je, po svom karakteru i u odnosu na Ministarstvo, praktično ništavna, jer ju je donelo telo koje je izašlo iz svojih zakonskih ovlašćenja, što je dovelo do toga da ovo telo bude raspušteno. Na sledećoj sednici Saveta, kada je trebalo da se ta inicijativa potvrdi, ona nije ni došla na dnevni red. Zbog toga su oni izvršili kadrovske promene i na čelo Nacionalnog saveta dovedena je nova ličnost. Pošto je taj postupak sproveden u skladu sa zakonom, nova predsednica je upisana u Registar nacionalnih saveta. Izvršni odbor je raspušten i mi očekujemo da će se na narednoj sednici Nacionalni savet (NS) vratiti u okvir svog zakonitog postupanja, odnosno nastaviti da radi u interesu svih Bošnjaka koji žive u Republici Srbiji, a da će političke teme, inicijative i sve ostalo prepustiti političkim strankama koje postoje i koje su u okviru Republike Srbije jedna od dodatnih mogućnosti koje predstavnici nacionalnih manjina, za razlikuju od drugih zemalja u okruženju, imaju – da kroz rad svojih političkih predstavnika na svim nivoima kanališu i ova politička pitanja. Kada su u pitanju ovakve inicijative koje se tiču ustavnog poretka, one treba da se razmatraju kroz rad drugih organa, a rad nacionalnih saveta, kao što smo se zajednički trudili do sada, treba dodatno depolitizovati. Depolitizacija je pitanje od suštinske važnosti za normalno funkcionisanje ovih specifičnih tela, što su nam potvrdili i predstavnici Saveta Evrope i različiti domaći i strani eksperti koji prate našu manjinsku politiku. U narednom periodu, kada su u pitanju četiri oblasti za koje su nacionalni saveti zakonom ovlašćeni da postupaju i da kanališu javne politike – oblast informisanja, očuvanje tradicije i kulture, službena upotreba jezika i pisma i obrazovanje, zajednički ćemo sarađivati, a politika svakako treba da ostane izvan nacionalnih saveta.

 

Gospodine Bošnjak, hvala što ste govorili za Minority News.

 

Hvala vama. Zahvaljujem se, naravno, Minority News-u što redovno sve naše građane informiše o aktivnostima Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave.

Kategorije: Sedam dana, Uncategorized